Kako je počela tzv. Dalmatinska liga? Razno raznim dogovorima i pregovorima, a stvarno našim odlaskom u Split. Tko, s kim, možemo li ili ne svi stati u jedno auto, bila su neka od tehničkih pitanja koja prethode svakom putovanju. Na kraju smo Frano Mozara i ja otišli mojim Lepim CaNetom, a Frano Jančić, Obby i vatrena navijačica Iva službenim autom tvrtke čije ime nećemo spominjati kako joj ne bismo radili besplatnu reklamu. Uz već tradicionalno zaustavljanje na Baćinskim jezerima i razrađivanje posljednjih taktika i bridž trikova bez ikakvih prometnih ili drugih problema stigli smo u Split.

Tko će s kim igrati nije se odlučivalo "na ruka", već izvlačenjem karata. Budući smo Astarea i mi bili tretirani kao gosti, karte smo izvlačili Pavo Handabaka i moja malenkost. Cilj je bio izvući nižu kartu od konkurenta jer je to značilo igrati protiv Zadrana koji su smatrani lakšim protivnikom od Splićana. Srećonoša kakva jesam izvučem neku malu, a Pavo sliku. Dobro je krenulo.

Međutim, stvari se dalje nisu razvijale povoljno za nas. Ne znam ni sama kako, ali izgubili smo od Zadrana. Svi smo bili u šoku, nitko nije mogao vjerovati. Dokaz da vrijedi pravilo da se niti jednog protivnika ne smije podcijenjivati. Što od prevelikog svjetla, što od nedostatka svježeg zraka, sviju je već lagano počela hvatati glavobolja. Mene čak toliko da nisam bila u stanju sjesti za volan. Na sreću, Obby se kavalirski ponudio biti vozač što sam prihvatila. Povratak kući protekao je u Obbyjevom pokušaju umanjivanja loše situacije, mom guranju glave kroz prozor ne bi li mi prestalo biti slabo i Franovom kukanju sa zadnjeg sjedišta da mu je propuh.

Nakon 2 tjedna eto prilike za popravni i dostizanja zaostatka te preuzimanja vodstva. U međuvremenu smo u hotelu Excelsior odigrali timski meč u 2 sjednice u organizaciji Mercian Bridge kluba što nam je dobro došlo kao dodatni trening. Pogotovo jer je Frano Jančić, kao svaki pravi trener, uputio svoju ekipu da te 2 večeri igramo na način da u startu ne krećemo od nule, već od -22 koliko je bila naša razlika u odnosu na Zadar. Ne treba ni reći da smo oba puta u konačnici bili u plusu.

S vraćenim optimizmom i vjeri u sebe odlazimo po drugi put u Split, ali ovaj put svo četvero u jednom autu. Trojica mušketira su toliko zabavljala vozačicu da bi ta priča mogla biti puno duža od ove. Ostalo je povijest. Pobijedili smo Zadrane uz već poznatu priču o majstorskom nadigravanju para Obby-Jančić nad parom koji ovaj put nije imao snage zapjevati Kalelargu.

I za kraj je ostalo finale protiv splitskog tima. U hotelu Pallace u kombinaciji Mačai-Zvrko, Obad-Čeović (2 trećine), odnosno Obad-Jančić, Čeović-Mozara (zadnja trećina) potpuno smo nadigrali "mrske" nam protivnike i time postali prvi prvaci Dalmacije. U opuštenoj atmosferi, toplom prostoru i ugodnom društvu nastavili smo se još neko vrijeme zabavljati uz ohlađeni šampanjac. Nakon upriličenog foto sessiona Splići i njihove bolje polovice su otišli u Ston na riblji ručak, a mi se svima koji nas znaju odjurili pohvaliti osvojenim peharima.