verzija 0.4
Frano Jančić
Dubrovnik
22.5.2011
PROBLEMI UČENJA LICITACIJE I KAKO IH IZBJEĆI
KAKO DOBITI ŽELJENI PROFIL IGRAČA
Bridž u Hrvatskoj i svijetu umire, igrači su sve stariji i igra se sve manje i sve lošije. Broj igrača u većim hrvatskim klubovima se prepolovio a novih igrača je malo. Zadnjih godina je sve veći problem i skupiti juniosku reprezentaciju. Ovaj program ima cilj privući i zadržati veći broj novih igrača.
Bridž je postao prekompliciran. Sa jedne strane su klubovi i natjecanja sa igračima koji imaju višegodišnje iskustvo i pričaju bridž jezik, dok su na drugoj strani mogući kandidati za učenje bridža kratkog trajanja pažnje i velikih očekivanja.
Igra je postala popularna tridesetih godina prošlog vijeka kad ju je Elly Culbertson intenzivno reklamirao putem radija mladim ljudima u toku ekonomske depresije kao jeftinu zabavu poznatih i bogatih. Bridž je bio njegov privatni posao i on je postao milioner dok je vojska certificiranih učitelja poučavala komplicirni sistem (sa ciljem zbunjivanja a ne edukacije) i promocije knjiga i proizvoda pod Culbertsonovim znakom. Bridž je brzo gubio primat kao igra nakon drugog svjetskog rata dok se nije pojavio Charles Goren koji je raširio jednostavni 4321 sistem procjene lista i četverokaratni major. Danas je ta generacija igrača prošlost a druge nema – TV, pop kultura glazbe i video igara lakše i brže osvaja slobodno vrijeme ljudi. Trebamo doći do novih igrača sa sredstvima koja imamo na raspolaganju: entuzijazam, volonterski rad jer novaca nema.
Projekt škole bridža krenuo je u Dubrovniku 2007 godine. Nakon četiri godine rada naučili smo preko pedeset srednjoškolaca bridž i ovaj projekt je rezultat tog iskustva. Trenutno u dubrovačko-neretvanskoj županiji ima više mladih ljudi koji znaju što je bridž nego aktivnih igrača u bridž klubu Dubrovnik i Astarea Mlini. Održali smo turnire u muškom đačkom domu te u dubrovačkoj i metkovskoj gimnaziji.
Ovdje je sažetak tog iskustva i napisan je u obliku uputstva. Recept koji smo primjenili nije univerzalan ali je dobar početak. Njegovom primjenom uz rješavanje usputnih problema svaki voditelj bridž škole dobit će lokalnu uspješnu formulu.
Osnovna jedinica škole bridža je grupa učenika koju vodi profesinalni voditelj – pedagog iz srednjoškolskog sustava. Entuzijasti i volonteri iz lokalnih bridž klubova davaju podršku voditelju i organiziraju takmičenja za učenike.
Učenici će u početnom entuzijazmu savladati bridž u tri etape. Prvo ide igra, zatim licitacija te na kraju vježbanje za nastup na državnom finalu. Finalisti su igrači sa znanjem klupskog igrača (ili BBO intermediate nivoa). Njih dalje ovisno o zainteresiranosti usmjeravamo u klubove i prema igranju sa mentorima.
Na taj način svake godine možemo imati novih 10 parova srednjoškolskog uzrasta sa znanjem sistema Zagrebački tref koji mogu nositi juniorski bridž osam do deset godina.
Imam odličnu zanimaciju – igram bridž.
Kartati mogu dan i noć, a pričati o igri mogu satima. To me ne čini dobrim bridž promotorom jer imam ograničen pristup do novih kandidata i imam loše mišljenje o ljudima koji ne žele naučiti bridž.
Srednjoškolci su ciljana skupina ovog projekta. Oni provode vrijeme u školi, kod kuće, na raznim aktivnostima te sa vlastitim društvom. Jedino mjesto gdje ih možemo dosegnuti je škola. Bridž ne zvuči loše u kontekstu škole – kartanje u školi je još uvijek taboo – što kod učenika ima pozitivan utjecaj. Ciljana skupina su učenici koji idu na matematičke, informatičke i tehničke grupe – oni već pokazuju sklonosti prema apstraktnom razmišljanju i proračunatost koja je potrebna u bridžu. Voditelji takvih skupina su idealni promotori ove igre. Nažalost oni nemaju pojma kako se to igra.
Voditelji grupa mogu koristiti bridž kao dodatnu aktivnost zbog popularizacije svoje grupe i dolaska novih učenika. Tako se matematička grupa može spojiti sa kratkim turnirom u kartama. Poveznica je priča o vjerojatnosti, procjeni postotaka itd. Voditelj mora biti popularan od strane učenika i biti pozitivna osoba sa entuzijazmom za rad sa učenicima. Takvi uistinu postoje, ja sam ih nekoliko upoznao. Njima treba nuditi programe i akcije poput splitskog 'Bridž na otoke'.
Voditelja treba upoznati sa projektom i prepustiti njemu da procjeni datume i trajanje rada grupe. Ne smijemo mu se umješati u njegov primarni rad sa učenicima. Kad se prvi put ulazi u neku školu bridž je neobično zavodljiv i možete očekivati veliki broj polaznika na prvom susretu. Voditelj je važan jer zna neformalne 'vođe' učenika koji imaju grupe poznanika koji ih prate svuda. Više puta mi se dogodilo da bi glava grupe povukla sa sobom poznanike. Isto tako kad bi vođe otpale zbog nezainteresiranosti cijela grupa bi se osula.
Formalni načini oglašavanja u školama: plakati, knjiga obavijesti su potpuno neefikasni. Profesori tjelesnog su znali vrednovati dolazak na predavanje kao odrađenu vježbu ili potpis ali takvi polaznici nikad nisu došli drugi put. Dakle cilj je privući učenike baš zbog bridža.
Treba se povezati sa drugim skupinama (klubovima, udrugama) koje rade sa srednjoškolcima da bridž bude usputna zanimacija. Kad sam kao mladi veslač išao na pripreme navečer bi besciljno kartali – to je prilika kojom možemo povezati bridž i druge sportove. Treba se povezati sa drugim udrugama u svom području i djelovati zajedno sa njima nudeći bridž kao dodatnu aktivnost.
Podijeli pa vladaj.
Osnovno pravilo rada sa grupom polaznika je jedan stol – jedan volonter koji radi sa njima. Kratko predavanje, deset minuta najviše i odmah se igra. Zato treba početi sa Whistom. Kad ne znaju da licitacija uopće postoji(!) treba ih naučiti o:
Odlično je kad i voditelj uči zajedno sa učenicima. Whist je zgodan jer se nauči za 5 minuta i polaznici mogu do drugog puta naučiti i doma svoje igrati pa se informacija o igri širi dalje. Posebno naglašavam izuzetno zabavnu varijantu tzv. 'OH HELL' gdje igra svaki igrač za sebe a prije igre mora odrediti koliko će štihova osvojiti. Djelitelj licitira zadnji i ne smije odabrati broj šthova koji bi omogućio svima da naprave. Bodovanje je 1 bod za osvojeni štih a bonus je dodatnih 10 za precizno izlicitiran i napravjen kontrakt. Ovu varijantu može igrati bilo koji broj od četiri i više igrača, uvodi pojam bonusa, zarazan je i zabavan i uči ih procjenjivati svoju kartu. Više o tome na linku http://en.wikipedia.org/wiki/Serbian_whist
Svaki susret treba završiti sa turnirom. Za prvi put podijelite igrače da igraju sa mentorima i sve te parove postavite na NS starnu kao stacionarne da mentori vode rezultat. Ostale parove postavite na drugu stranu i neka se igra Mitchell kretanje. Mali broj bordova! Turnir sa 8 kola po jedan bord je sasvim ok, nakon toga neka svaki stol obračuna svoje cedulje i neka se pritom zabavljaju i pričaju o bordovima.
Nakon toga se uvodi pojam mrtvaca, licitacija ili mini bridž itd. Ali najvažnije je da nakon desetak minta priče počnu igrati. Objasnite im BBO. Prednost internet bridža je da u bilo koje doba gledaju i igraju a pri tom ne nerviraju druge klupske igrače.
Protiv sam dovođenja polaznika u ovoj fazi u bridž klubove. Članovi klubova se zabavljaju igrajući natjecateljski bridž. Oni će biti nezadovoljni i otjerat će sve nove igrače. Uz to imate i veliku razliku u godinama te ne možete povezati te dvije grupe. Polaznike mora bridž zaokupiti dovoljno jako u školi da bi kasnije uspješno prešli u klub i zaboravili gdje i s kim igraju.
Moj partner je natjecatelj i mora biti prvi pa i u pljuvanju u dalj.
Da bi zadržali grupu i dali joj smisao ona mora imati svoja natjecanja. Klupski turnir u bridž klubu je zadnje mjesto gdje ih treba voditi. Prvo im dajmo da riješe tri važna pitanja u njihovoj bridž karijeri:
To samo po sebi nije dovoljno pa treba poticati nadmetanje između razreda, generacija, škola itd. Natjecanja trebaju biti što prije, a cijeli ciklus unutar županije treba trajati jedno polugodište i završiti prije zaključivanja ocjena. To je cca dva mjeseca: od kraja rujna do početka prosinca.
Dakle prvi put je turnir upoznavanja i odgovara na pitanje što je to bridž.
Sljedeći put igra se turnir škole, isto sat do sat i po vremena sa zajedničkim računanjem i obračunom turnira. Cilj je u školi oformiti samostalnu bridž zajednicu koja može sama igrati turnire i sljedeće godine mentorirati mlađe. To mi još nije uspjelo. Par učenika sam probao naučiti postavljanje sale i obračun turnira. Nemaju interes za to, iz razgovora sam shvatio da količina posla nije bila problem, ali nisu htjeli sami raditi.
Školama treba dostaviti opremu za igru kako bi igrači se okupljali u školi i tamo radili vlastita natjecanja. Kao mali klubovi ali sa odabranim članovima – samim učenicima.
Polaznike treba naučiti igrati i Chicago, kako bi mogli igrati bridž kod kuće, na izletu ili na plaži. Kad nakon nekoliko godina vidimo da se na sljemenskom izletištu igra i Bridž pored Bele to će biti posljedica ovog projekta.
Sljedeći korak mora biti županijsko natjecanje, gdje bi se susrele grupe iz više škola i međusobno upoznale i natjecale.
Na kraju najbolji dolaze na državno prvenstvo. Za prvenstvo moraju naučiti Zagrebački Tref ali to je najboljima nadogradnja na zdravim osnovama dok ostali mogu bacati karte koliko ih je volja.
Ne smije biti velikih pauza (par tjedana i više) u natjecateljskom rasporedu. Neka odigraju tri od pet školskih turnira i slično da se kvalificiraju za županijsko prvenstvo.
Alisa u zemlji čudesa
Whist je jednostavan i brzo se nauči. Pri tome nema licitacije To je prilika da igračima objasnimo tri važne stvari u njihovoj kartaškoj karijeri:
Prva dva su univerzalna za svaku igru. Treće je posebnost bridža i odnosi se na igru i na licitiranje. Nemojte ići dalje sa Mini bridžom! Neka igraju Whist da ovo sjedne, da mogu otići sa prvog susreta UVJERENI da i sve ostalo mogu lagano savladati. Pola vremena neka potroše za ovu igru pa onda u drugoj polovici uvedite mrtvaca i ispričajte priču o štihovima i planiranju. Ovako upiju važne pricncipe kao spužvu - koliko god nesposobni ovo mogu prihvatiti u školskom satu a mrtvac će donijeti VAU efekt koji druge igre nemaju. Dakle ako imate sat i po, dajte im 45 minuta Whista i onda 45 minuta Whista sa mrtvacem. NE spominjite honere ni za živu glavu. Pričajte o fitu, o štihovima, o adutu, rezanju. brojanju, vođenju rezultata ali samo ne spominjite honere.
Sve ovo dobijaju i na standardnom tečaju - ali :
Recimo da je sve isto i da grupa ima deset ljudi na prvom predavanju. Idete sa Whistom i mrtvacem. Sljedeći put dvoje ne dođe. Usporedite sa standardnim tečajem: to dvoje već zna igru više. Ako ne dođu na sljedeći susret mogu svoje prijatelje naučiti u kišno večer da odigraju partiju Whista. Mogu primjeniti stečeno znanje na partiju tresete - (važan faktor ljeti u Dubrovniku). Mogu svojim prijateljima reći da nije komplicirano što je dobar glas za sljedeći tečaj.
Usporedite to sa prva dva sata potrošena na prezentaciju bridža, honere i pravila. Sljedeći put dvoje ne dođe. Što oni mogu? Ne znaju 25% igre, ono što znaju je neupotrebljivo u drugim igrama, a svojim prijateljima će reći da je tečaj prekompliciran. Dakle ne razmišljajmo samo o tome kako će izaći sa tečaja ljudi koji završe tečaj nego i oni koji otpadnu. To je dobitak.
Polaznici koji nastave igrati nisu ni na kakvom gubitku, a kad krene licitacija i par sa malo poena zna što raditi – slušati tko što ima u kartama da se znaju braniti.
Sljedeći put polaznici će usporediti gradivo sa prvim sastankom na kom su bili uspješni, pa će osjećaj nemoći i zbunjenosti biti manji. Ljudi teško podnose osjećaj nedoraslosti i nemoći, pogotovo mlada generacija, prelako odustaju.
Nakon što su polaznici savladali osnove igranja Whista, naučili bodovanje manši i slemova te shvatili važnost preciznog licitiranja možemo krenuti sa licitacijom. Međutim licitacija na tečajevima je preglomazna za jedno predavanje. Ovo je pojednostavljeni sistem koji sam uspio dati odjednom a da igrači nastave dalje sami igrati i sa iskusnim igračima te na klupskom turniru. Jasno ostat će zadnji ali mogu igrati i zabavljati se.
Osnova sistema je opis ruke u dva licita a izuzetak su podizanje otvaračeve boje i bezadutski govori partnera otvarača. Forsing je govor koji partner ne smije pasirati. Kad licitramo dvije boje obećavamo barem pet karata u prvoj i četiri u drugoj boji inače nam je drugi govor bezadut. Ponavljanje svoje boje je pet karata a najčešće šest karata i više.
Izbacio sam sve konvencije. Prva konvencija koja ide van je NT otvor. Savršeno logična struktura navodi igrače da misle da je i ostali dio sistema pun pravila i jednostavnih rješenja. Ona nije zabranjena – nju naučite polaznike drugi put. Druga konvencija koja ide van je informativna kontra. Nek je na početku samo kaznena, kad uvide nedostatke imat će želju da nauče bolje.
Najjednostavniji sistem licitacije koji dajemo polaznicima u jednom predavanju zove se 'Široka Ulica'. Naziv je dobio po adresi kluba u Dubrovniku, ali i po širim bodovnim razmacima u odnosu na standardni sistem. Sistem izgleda ovako:
Partneri opisuju svoju snagu i traže najdulju boju za adut licitacijom. Partner je Vaš prijatelj kojemu pomažete opisujući svoju kartu a završni kontrakt pronalazite zajedno. Ciljevi para u licitaciji su:
OTVARAČEVA STRANA
Igrač koji je prvi licitirao je otvarač a njegov suigrač je partner otvarača. Obojica obično trebaju dva licita da opišu što imaju u svom listu. Izuzetak su baražni otvori kod otvarača i podizanje otvaračeve boje i bezadutski govori te direktne adutske podrške partnera otvarača.
Forsing govor je licit nove boje i ne smije se pasirati. Kad licitiramo dvije boje obećavamo barem pet karata u prvoj boji i četiri u drugoj boji inače nam je drugi govor bezadut. Ponavljanje svoje boje je najčešće šest karata.
OTVARAČ:
Tip ruke 0: (Honeri 0 – 12) Pass ili baraž na trećem nivou (NIJE FORSING sa sedam i više karata)
Tip ruke 1: (Honeri 13 –16) Otvor na nivou 1 pa drugi odgovor bez skoka
Tip ruke 2: (Honeri 17 –19) Otvor na nivou 1 pa drugi odgovor sa skokom
Tip ruke 3: (Honeri 20 – 23) Otvor na nivou 2 pa drugi odgovor bez skoka i ispod manše
Tip ruke 4: (Honeri 20 – 23) Otvor na nivou 2 pa drugi odgovor sa skokom u manšu
PARTNER OTVARAČA:
Tip ruke 0: (Honeri 0-5) Pass na otvor prvog nivoa, jedan odgovor na otvor drugog nivoa
Tip ruke 1: (Honeri 6 –9) Obična podrška, bezadut bez skoka, nova boja isključivo na prvom nivou
Tip ruke 2: (Honeri 10 –12) Podrška sa skokom, bezadut sa skokom, nova boja bez skoka
Tip ruke 3: (Honeri 13 – 15) Podrška sa skokom u manšu, 3NT, nova boja bez skoka
Tip ruke 4: (Honeri 16 +) Nova boja sa skokom
KAKO IZABRATI PRAVI NIVO
Manša se licitira kada par ima 26 poena i više, dakle zajedno snagu dva otvora.
Da bi došli do manše kombiniramo:
Otvaračeva ruka tipa 1 i partnerova ruka tipa 2 ili bolja
Otvaračeva ruka tipa 2 i partnerova ruka tipa 1 ili bolja
Otvaračevo ruka tipa 3 ili 4 sa svim tipovima ruka partnera
Da bi došli do slema kombiniramo:
Otvaračeva ruka tipa 1 i partnerova ruka tipa 4 ili boljom
Otvaračeva ruka tipa 2 i partnerova ruka tipa 3 ili boljom
Otvaračevo ruka tipa 3 i partnerova ruka tipa 2 ili bolja
Otvaračeva ruka tipa 4 i partnerova ruka tipa 1 ili bolja
PRELICITI
Svaka boja koja se nudi bez skoka je barem peterokaratna, snage otvora i nije forsing. Baraž se licitira skokom na treći nivo. Ako nema skoka nije baraž.
Partner se postavlja prema prelicitu kao prema otvoru. Pazite jer su protivnici jaki!
Belladona has left the building
Završili smo početni turnir i raspremili salu. Polaznici koji su igrali otišli su kućama. Kakvi? Znaju igrati novu igru – Whist. Mogu je bodovati, znaju osnovna pravila izigravanja i obrane te znaju da se ne dozvoljava očenavanje nego samo signaliziranje putem odigranih karata. Znaju za BBO. Neki od njih će se odmah spojiti na internet i igrati, na sveopći užas BBO igrača. Treba im probuditi želju da svoje prijatelje nauče igrati Whist i 'Oh Hell' kao varijantu Tresete u manje ili Una. Znaju kad je sljedeći susret i turnir.
Drugi put znaju Mini bridž i bodovanje. Upoznati su sa bridge scoring kartom koja je dotad samo funkcionirala kao treći joker u Remiju. Igraju drugi turnir i obračunavaju ga zajedno. Zabavljaju se i uče samio napraviti turnir na osam ili dest bordova (kao na BBO). Igra se školsko prvenstvo. Upućuje ih se na internet da čitaju i upoznavaju se na BBO turnirima.
Nakon školskog prvenstva uči se jednostavan sistem – tzv. 'Široka Ulica'. Mogu igrati međusobno i dogovarati susrete sa drugom školom. Najavljen je županijsko natjecanje za koje moraju upotrebljavati Široku Ulicu. Na županijskom prvi put igraju dvadeset i nešto bordova. Treba ih poticati da se nalaze i sami organiziraju tokom zimskih praznika.
Školske ekipe igraju junior inter city ligu na BBO.
Pobjednici županijskih natjecanja uče sistem Zagrebački Tref – kao u lifletima pokojnog Brace Dolušića. To je jedini sistematizirani šalabahter koji izgleda ozbiljno a stane na tri A4 lista. Državno natjecanje je negdje tri dana sa dvije tri sjednice, izletom, zajedničkim ručkom i zabavljanjem.
Para vrti tamo gdje burgija ne može
Bez uspostavljanja samoodrživog sustava ovo je obično slovo na papiru. Imamo za financiranje na raspolaganju dvije mogućnosti:
Status školske aktivnosti bi trebao riješiti savez pravnim putem sa mjerodavnim institucijama (ministarstvo, HOO itd.). U međuvremenu bi savez trebao biti sponzor projekta ili naći sponzora koji bi pokrivao dio troškova.
Početni trošak za svaku grupu je nabavljanje opreme za igru: nekoliko čoja, bordova i bidding boxova. Svaka grupa bi funcionirala kao bridž klub u malom kasnije.
Unutar svake županije bi od participacije trebali pokriti tri glavna troška:
Klubovi trebaju naći volontere koji ne bi trebali naplaćivati svoj rad nego bi članove trebali dovoditi kasnije u klub nakon što su prepoznali nadarenije i zainteresiranije natjecatelje.
Nakon završetka državnog natjecanja lokalni klubovi imaju kontakte i profil kandidata. Treba ih kontaktirati i zainteresirati za dolazak u klubove i rad. Također trebaju ostati aktivni kao nosioci u svojim školskim grupama i kao mentori/volonteri za iduću godinu.
Kad učesnici upišu fakultet treba ih angažirati u lokalnim klubovima u mjestima studiranja jednom tjedno – najbolje nedjeljom. Zato su bitni motivatori po fakslovima da ih uhvate nakon završetka prvog semestra i rokova da se počnu navikavati na novu bridž sredinu.
U školama ostaju mali bridž klubovi gdje se natjecatelji nastavljaju okupljati. Sljedeće godine dolaze novi igrači koji će imati mentore i poznanike iz starijih razreda.
Ovaj sustav treba imati vlastitu rang listu tako da se učesnici međusobno nadmeću. Ona može biti dio i državne rang liste ali neka imaju vlastiti pregled gdje će najbolji igrači imati broj 1 a ne broj 235.
Sustav škole bridža počiva na organiziranim aktivnostima u školama i đačkim domovima. Lokalni bridž klub osigurava volontere i opremu, škole i domovi davaju postor i nastavnika koji vodi grupu učenika a Škola Bridža daje materijale, prikuplja rezultate i organizira državno finale.
Mladim ljudima od 15 do 18 godina bridž klub nije zanimljiv. Jedini igrači u toj dobnoj skupini su članovi porodica koje barem dvije generacije igraju bridž. Dovesti ih na klupske aktivnosti nema smisla jer je velika barijera u znanju i iskustvu. Klupski igrači nemaju vremena ni volje baviti se s njima jer igraju na turnirima radi vlastite zabave. Isto tako mladi igrači se nemaju s kim u klubovima povezati a većinom klubovi igraju na udaljenim mjestima koja su daleko od uobičajenog života mladih. Stil igrača bridža u Hrvatskoj nije privlačan ovoj dobnoj skupini.
Škole i domovi imaju prostor i profesore entuzijaste. Oni kroz razne grupe okupljaju učenike i ponekad imaju interes proširiti broj mogućih sadržaja. To je prilika da se u sklopu škole organizira prostor i takmičenje gdje se učenici nadmeću međusobno zajedno sa klupskim volonterima. Sve vodi profesor u školi i time potvrđuje pedagošku stranu akcije. Takvii profesori su iznimno važni za projekt jer poznaju potencijalne kandidate i mogu okupiti veću početnu grupu sa kojima se dalje nastavlja raditi.
Učenike raznih tehničkih i matematičkih sekcija bridž može privući kao nešto 'pomaknuto' – da se u školi karta. Učenike u domovima možemo okupirati zanimacijom gdje inače gledaju TV ili igraju sa kompjuterom.
Savladavanje bridža ide u etapama: prva etapa je škola gdje se na početku uči Whist pa Mini bridž i/ili najednostavniji sistem licitiranja. Cilj je okupiti učenike, što prije im dati da igraju karte i neku od igara sa uzimanjem štihova kako bi počeli signalizirati i prepoznavati elemente izigravanja i suradnje u obrani te pravila ponašanja. Najvažnije je da kad završi mogu igrati sami i naučiti svoje prijatelje igri. Treba im redovno organizirati kratke turnire kako bi se okupljali i držali ih zainteresirane.
Sljedeća etapa je učenje i vježbanje te nastup na županijskim ili regionalnim prvenstvima. Prvenstvo mora imati pehare i zvučni naziv kako bi se privukli učesnici i novinari. Učesnicima bi to bilo mjesec do dva nakon početka učenja i služio bi kao motivator da se nauči osnova licitiranja i bodovanja. Na prvenstvu se moraju izmješati učesnici više škola da se potakne mjesni rivalitet.
Zadnja faza je državno finale za koje bi učesnici morali naučiti sistem Zagrebački Tref. Nastupom pobjednika županijskih i regionalnih prvenstava dobili bi natjecanje sa desetak parova iz cijele Hrvatske koji su već prošli materijale početničkog tečaja i svi podjednako igraju. To je baza iz koje se mora napraviti selekcija za državno i međunarodno takmičenje pa da pobjednici u svoje sredine nose stautus državnih reprezentativaca.
Da bi akcija uspjela treba napraviti usklađeni napor na nivou države kroz što više škola i domova u što više županija i gradova. Cilj je da se igrači međusobno natječu u svojoj dobnoj skupini i da ne vide igrače izvan njihovog kriterija prihvaćanja. Ako bi svaki bridž klub u Hrvatskoj sa timom od pet dobrovoljaca koju si pomno izabrani pronašli tri lokacije i tri profesora- voditelja, sa 6 subota tokom jesenjeg polugodišta i tri zajedničke subote tokom proljetnog polugodišta mogli bi u svojoj sredini okupiti 30 natjecatelja. Sad brojimo tko bi sve mogao raditi: Split, Dubrovnik, Zagreb, Vukovar, Rijeka, Pula itd.
Sa ovakvim sustavom ostvarili bi prava na kategorizaciju športaša pa bi klubovi mogli tražiti od sportskih saveza i olimpijskog odbora financiranje i stručnu pomoć. HBS bi imao medijsku popraćenost te svake godine desetak parova srednjoškolaca sa poznavanjem bridža i sistema Zagrebački Tref. Škole i domovi bi dobili opremu, imali dodatnu aktivnost a profesori – voditelji bili bi novčano stimulirani za rad na osnovu okupljenog broja igrača. Sve bi se financiralo iz sportskih saveza i malih stolarina igrača uz početnu pomoć HBS-a.
Nije dovoljna škola bridža koja će dovoditi nove mlade igrače spremne za nastup u klubu. Savez mora istrenirati i naučiti ljude po bridž klubovima da napredne igrače škole bridža uključe u klupski život.
Financijski je trošak minimalan i on treba biti usmjeren na nositelje grupa – one koje dovode i okupljaju nove igrače. Igrači bi imali cilj i nagradu – nastup na državnom prvenstvu a svi polaznici trebali bi dobiti neku nagradu/uspomenu. Sustav bi izgradio da je samoodrživ tako da se vodi dalje uz minimalnu vanjsku pomoć. Treba pprogurati to kao projekt školske aktivnosti pa da ministarstvo preuzme na sebe financiranje voditelja.
Glavni dio posla je volonterski rad.