Dragi moji,
Uključujem se u raspravu o rang listi koja je očito uzburkala hrvatske bridžističke vode. U svemu ovome totalno mi je nejasno zbog čega formiranje liste ne možemo preuzeti od nekog drugog europskog Saveza koji listu ima desetljećima, koja funkcionira i kojom su zadovoljni... ili mislimo da smo najpametniji... ili želimo biti kreativni... pa pogledajte:
Jedan od zanimljivijih prijedloga je da svaki igrač mora odigrati određeni broj bordova da bi dobio poenčiće (u timu). Ovaj princip dolazi ravno sa zatvorenih europskih i svjetskih prvenstava gdje profesionalci igraju sa sponzorima, a pravila zahtjevaju da sponzori odigraju određeni dio bordova, recimo 1/3 da bi osvojili master poene ili naslov svjetskog prvaka ili što već. Nigdje se ne primjenjuje na otvorenim natjecanjima, pa čak ni otvorenim svjetskim ili europskim prvenstvima.
Pogodite zašto?
No, možda će baš po ovoj odluci hrvatski bridž biti prepoznat u svijetu...
Zbog toga pod geslom “Nećete se švercati” Savez treba sastaviti Povjerenstvo za praćenje. Povjerenstvo za praćenje sastoji se od članova iz svih klubova (u većim klubovima i više njih) koji kontroliraju koliko bordova pojedini igrač igra. Prije svakog kola promatrač se šeće od stola do stola i upisuje znakove +/- u unaprijed uredno priređenu tablicu. Ako je nakon pola odigranih bordova moguća promjena, promatrač ponavlja postupak.
Promatrače posebno treba upozoriti na zamjenske igrače koji pod krinkom blagajnika svako toliko zamjene po nekog igrača gotovo neprimjetno. Savez je dužan izraditi popis svih igrača s priloženim fotografijama anfas i profil i specificiranim posebnim obilježjima (madeži, fleke, bradavice...) radi utvrđivanja identiteta koji će služiti kao podsjetnik promatračima. Promatrači polažu ispit iz istog i dobivaju diplomu Hrvatskog bridž kontrolora za ekipna natjecanja. Osim nedvojbenog ponosa koji takva diploma nosi sa sobom, kao dodatni motivacijski element treba formirati posebnu rang listu promatrača gdje se poenčići dijele po ulovljenom šverceru (naravno, i to se da zakomplicirati kojekakvim ponderima). U slučaju nesporazuma kada se izjava promatrača o identitetu igrača ne podudara sa izjavom istog, promatrač jednostavno fotografira igrača nekoliko puta i slučaj proslijeđuje Povjerenstvu za praćenje koje tajnim glasovanjem izražava svoj stav. Na odluku povjerenstva igrač nema pravo žalbe.
Daklem, problem utvrđivanja količine igranja lako je rješiv na klupskoj razini. Na domaće turnire dovoljno je poslati po jednog do dva promatrača (vjerojatno 3-4 samo na jesensku Pulu) što bi ovi trebali platiti o vlastitom trošku (parske turnire mogu igrati) a ovo im je ugodna pauza i način da se revanžiraju Savezu za sve što je učinio za njih i sve općenito i više.
Nešto je teže sa inozemnim turnirima. Tako, na primjer, kada se neki naš tim odluči otići na turnir u Padovu, Veneciju ili ne daj bože dalje, problem švercanja je kud i kamo teži. No, i tu postoji više rješenja. Prvo i najjednostavnije, te maksimalno ekonomično, je da timu sastavljenom od više od četiri igrača uopće ne dijelimo bodove. Međutim, i tu su moguće gnjusne prevare. Na primjer, ode 5 igrača, prijavi ih se četiri, a baš jedan od onih koji su se prijavili odigra nedovoljno bordova. Ako turnir posjeti više od jednog tima iz Hrvatske, poželjno je sklopiti tajne saveze sa svakim timom kako bi špijao one druge. To generalno doprinosi konstruktivnoj kompeticiji, međuljudskom povjerenju i hrvatskom bridžu općenito.
Međutim, problem je ako ode samo jedan tim.... a recimo da nisu spremni (a zašto bi im se i vjerovalo) podnijeti izvještaj o broju odigranih bordova za svakog igrača. Zbog toga bi Savez trebao oformiti Povjerenstvo za inozemne turnire. Promatrač bi po nalogu i o trošku Saveza trebao pratiti tim koji ode na inozemni turnir. Ovakovi turniri su i posebne nagrade za izrazito revne promatrače sa klupskih i domaćih turističkih turnira. Savez bi za troškove promatrača lako namaknuo novce kada bi jednostavno od timova koji odlaze na inozemne turnire tražio simboličkih 10-tak Kn po danu i igraču kao nadoknadu za vrednovanje turnira na rang-listi.
Iznos tarife bio bi ponderiran s udaljenošću u kilometrima od matičnog kluba.
U jednom od prijedloga našla se matematička zanimljivost: “Broj bodova za turnir ovisi o vrsti (1 do 3) i faktoru (1 do 5) koji se zapravo pomnože što daje raspon 1 do 15”. Kada bi me netko pitao što znači raspon od 1 do 15 mislim da bi logičan odgovor obuhvaćao sve brojeve unutar ovih granica. Zbog toga, molim da mi se objasni kako se dobivaju brojevi 5,7,11,13 i 14. Ako ti faktori ne postoje znači da naša ljestvica prati slijedeći niz: 1,2,3,4,6,8,9,10,12,15. Izgleda kao perverzna Lotto kombinacija. Zapravo, ne mogu vjerovati da je to tako. Tu se nameće logička alternativa da neki od faktora može biti decimalni broj, a onda je raspon valjda puno veći jer će se pokoji decimalni broj ugurati između tih cijelih brojeva između 1 i 15 (pa ne razumijem ono o povećanju raspona). Nisam baš neki matematički stručnjak ali ovo je spetljano do besvjesti.
Ponovo citiram jedan od operacionaliziranih prijedloga: “Treba nekako uzeti u obzir pri bodovanju i rezultate, a ne samo plasman.” S autorom ovog konstruktivnog prijedloga ne bih voljela sjesti za stol... No dobro, možda malo nejasno sročeno, ali zato daje čitav niz mogućnosti nekakvog uzimanja u obzir nekakvih rezultata:
Dajte, nazovite nekog u Italiji, Austriji nek vam pošalju svoju metodu formiranja liste, bar pogledajte...
Pozdrav svima,
Tihana