Dragi moji,

E, koliko se nisam javila... A svašta se desilo. Recimo, preselila sam se u opskurni dio grada, sve zbog dobrobiti ženskog bridža, ne bih li bila što bliže Marini. Sad smo susjede, a svi konobari lokalne birtije znaju naš sistem. I nisu osobito profitirali.

Evo malih izvještaja s ljetnih turnira. Samo zbog Vas posjetila sam Veneciju i Loiben.

Venecija je super. Ma, Italija je super općenito. Na mixu smo bili samo Tesla i ja. Bilo je stoosamdeset parova. Bili smo 29. Na par s preko 200 parova pristigli su Brane, Milko, Blaženčić, Sanja i Refi. Mi smo bili dvadeseti, Sanja i Refi su bili najbolji NS. Pobijedili su Balicki Zmudinsky. Inače u Veneciji je genijalno što na mixu ima četrdesetak, a na paru šezdesetak nagrada. Najniže nagrade su dvostruko veće od uplata tj. 200 DM. Ako ideš na mix i par uvijek nešto dobiješ i to je baš ZGODNO!

Igra se u Casinu, na Lidu. Hoteli su poprilično skupi, mi smo bili u Vili della Palme, koja je jedan od najjeftinijih hotela (nema ni jednu zvjezdicu! To znači da nema parkiralište, da je kupaona zajednička, da je namještaj nekad bio tapeciran, da su na podu pločice, da dobiješ jedan pekmez i jednu žemlju za doručak, da posteljinu i ručnike, valjda, mijenjaju kad odu gosti, da ne možeš popiti kavu ili sok u hotelu, da s prozora gledaš ravno na vesele susjede), a ni vlasnici ne nalaze ljepši pridjev od "rustikalna". Inače, u nekim drugim hotelima možete dobiti krasnu sobu za 600 DM. To ćemo nekom drugom prilikom...

Ali, koga briga za sobu, genijalno je sjediti u nekom malom kafiću na Lidu, piti stvarno najbolji espresso na svijetu i buljiti u te šašave Talijane. Isplati se otići, nadam se da će nas slijedeće godine biti više...

A sad Loiben. Vjerojatno pomalo obeznanjeni uspjehom u Veneciji, nismo baš previše razmišljali o smislenosti odlaska u Loiben. Kažu veliki turnir, kažu super druženje, kažu nije skupo.... hahaha. Odlučismo mi otići u Loiben i to na sve. Tjedan dana. Ode naš godišnji, more, a i sve eventualne adaptacije u stanu. No, mi smo bridžisti, koga zanima što nemamo zavjese na prozorima, ionako nismo doma prije mraka... Jeff nam je rezervirao sobicu u Kremsu, par kilometara od Loibena. Kasnije smo saznali da smo što se sobe tiče sasvim dobro prošli jer je bila zgodna i čista, a i lošije su se skuplje plačale. Usput, kupaonica, zahod i te stvari događaju se nekom drugom. No, dobro.

Mjesto za igranje je zaista čudno. To je restoran u koji se pokušava utrpati 200 i više parova. Karta se na sve strane, od terase do nekih sobica u potkrovlju. U većem dijelu stolovi su krajnje zanimljivi dimenzija 3m x 70 cm, pa nema šanse da vidiš dummy ako si NS, ali zato imaš super pogled na protivničke karte, pa zaključiš što je na stolu (previše je zbijeno da bi karte mogli držati ispod stola). Hrabro smo kao jedini hrvatski par odigrali mix i već tada bili uvjereni da to nije turnir za nas... Slijedeći dan igrao se individualac (za zainteresirane, to je jedan od rijetkih u okolici, pa ko voli nek izvoli). Mi smo jednoglasno zaključili da ga nećemo igrati, nego ćemo radije kartati mali dodatni turnir navečer. Individualac se igrao u dvije sjednice. Prvu sjednicu kibicirala sam Jovi i nisam joj donijela sreću. Sjela sam kraj Jovi ne bih li vidjela malo lijepog bridža, a ona je igrala sve skupa dva-tri puta. Zato sam se nagledala, kako meni nepoznati Austrijanci (što ne znači puno, ali nisu valjda baš svi svjetski prvaci) beskrupulozno rebidiraju svoje ne bog zna kakve boje, izlaze iz bezaduta i navlače, navlače, navlače. Nekak su se svi pravili važni.

Tim smo igrali dobro, ali ne dovoljno dobro, par loše. Inače zgodno je u Loibenu da su sve obavijesti i propozicije na njemačkom, a svaki par mora imati ispunjenu austrijsku konvencijsku kartu (WBF-ova ne važi). Na taj način promiču nacionalnu kulturu i jačaju identitet. Na par su došli i Nikica, Marina, Tomica i Brane. Nitko niš nije napravio, ali smo jeli najskuplje sendviče s ove strane Greenwicha.

Nakon Loibena je došao Maastricht. Marina, Nikica i ja krenule smo dan ranije da Nikica, ko jedini vozač, ne bi morala voziti desetak sati bez prekida. Prespavale smo u Njemačkoj, a cijeli put je prošao super. Naša kućica je bila genijalna, Marina, Renata i ja bile smo skupa u apartmanu.

Mečevi su počinjali u 10 ujutro, tako da smo se budili između sedam i osam, ne bi li se kolko tolko razbudile (nikom od nas dizanje prije devet ujutro nije pod normalno). Dubravko je već oko osam bio kod nas na prvoj kavi, a zatim su pristizale i Iva i Nikica. Ta jutra, doručci i kava, uz isključivo smiješne dijelove jučerašnjih mečeva, najljepše je što ću pamtiti s olimpijade. Navečer si umoran i depresivan, iživiciran i polulud, ali do ujutro to, hvala Bogu, prođe i opet si spreman... Open se stvarno dobro držala, pa nam je i to svima podizalo moral. Kule je bio dobar kapetan, bio je uz nas cijelo vrijeme, izvlačio je što se dalo, i ništa mu nije bilo teško. Dok nas je vozio na jutarnje mečeve prolazili smo kroz nekakve farme gdje je sve bilo puno konja i krava uz cestu. Sve te krave su spavale (ležale i spavale!!!) u 9 ujutro i nekak ti stvarno bude čudno, ti ideš kartati, a čak i krave još spavaju...

Bilo je dobrih mečeva... bilo je više loših. Nismo pustile parcijalac u kontri, nismo pale 1100, ali rekle smo previše loših manši, dosta slemova nismo rekle, a rekle smo i poneki krivi. Meni je najteži bio meč protiv Norveške, te su tak hladne i proračunate. Bordovi gluhi, nema više od parcijalca, a one igraju 1NT sa 25 poenčića gdje ima samo i isključivo 1NT, i sve tako, samo ti se upisuju, upisuju i upisuju... sve između 90 i 140. A ti znaš da tamo igraju dvije divlje i hrabre mlade dame koje tu nisu došle pasirati. Poslije tog meča su distribucije poludile i sasvim normalno je bilo: otvoriš jedan tref, protivnik jedan herc, gurneš dasku a tamo četiri pika, šest karo, pass, pass, pass, gemaht. I tako stalno. Oni nešto rade s distribucijama, na to su nas i upozoravali, oko trećeg dana izbacuju normalne distribucije, sve vrvi od šikena, a osmerokaratna boja nije ništa čudno. Pa se ti snađi sa svojim relejem na 1 NT koji nikad ne dolazi, i key card blackwoodom kad su oni već u šestici, prije nego što je i došlo do tebe. Kako Dubo kaže, procjena karte je važnija od bilo čega.

Pretpostavljam da smo imale i dobrih bordova. Problem je što ti nekako u sjećanju ostaju samo loši. Bar meni. No dobro.

Posljedično (what a word!) u Puli nisam bila. Ali, sve sam čula. A reći ću Vam samo ono što mi se sviđa. A to je, kad se sve zbroji i lijepo pogleda, najbolji hrvatski igrač je tko? Naša Iva! Pa, čestitke Iva, majstorice!

Prošli tjedan je bio i oproštajni turnir. Naš Jost je otišao u Francusku. Bilo je zgodno i tužno. Skupilo nas se dosta, na kraju je bila mala zakuska, a Urli je održao zdravicu na francuskom. Jostovim odlaskom pukla je i zadnja veza HBS-a s Europom. Ali, to nije jedina stvar zbog koje ćemo se rado prisjetiti našeg uvijek veselog Andrea. A valjda ćemo se i vidjeti na nekom turniru...

Prije no što negdje procuri, obavještavam javnost da sam bila i u zloglasnom restoranu Sunk, naravno, na Dolušićevom turniru. Bilo nas je sasvim dosta, 11 stolova. Prostor je, po mojim kriterijima, malo previše služben (čitaj sterilan), za razliku od onog na Džamiji koji je baš cool. Odlična klima o kojoj svi pričaju u ovim prohladnim danima više ne dolazi do izražaja. Inače je OK, cijene na šanku više nego prihvatljive, a rezultati zaista ekspeditivno izračunati nakon završetka turnira.

I još za kraj... Jeste li otvorili rang listu? Yes! Gubljenjem poenčića iz Pule od prije dvije godine, sve se pretumbalo, a vrh liste je procvjetao u dosad neviđenom, ženskom tonu. Svaka čast, Nikica, ostani tamo forever!

Do vrlo skorog ponovnog susreta, (dugujem izvještaj sa Skupštine kluba, sutra je i Savezna, a ima i drugih materijala...)

Pozdrav svima,

Tihana
20.09.2000.