Kao što Vam je već poznato u finale lige se prenosilo 50% IMP-ića kako pozitivnih, tako (na žalost) i negativnih iz direktnog susreta za vrijeme kvalifikacija ili polufinala. Obzirom na ta glupava pravila mi smo ključni meč protiv Opatije startali sa 33 minusa. Nakon prvog poluvremena tj. 12 boardova naš minus se povećao za 48 i ukupno je iznosio -81. Postalo je jasno da se u drugoj polovici borimo za poneki punkt tako da ne izgubimo baš s 0. Budući da se radilo tek o drugom od pet mečeva polufinala, činio se ključnim i za ukupni plasman. Tu je Iva Jurišić potpuno pravilno zaključila da su ona i Renata Müller zadužene za oštar nastup, a Rade Krajinović i ja za čvrsto držanje karata.

U skladu s odlukom odmah na prvom boardu naše dame ulete u 6, nakon protivnikove javljene i potvrđene boje. Iva dobro zaključujući da Renata valjda ne bi rekla 6 ako nema kontrolu, promptno lupi rekontru na dobivenu kontru. Panić potiho komentira čemu rekontra i šta ako oni sad odu u 6 , što i ne bi bila najveća tragedija. Oleg Mandić poslušno atakira A, Renata polegne na stol AKxxxxx u , ali ne bi vjerovali i dubl . Naša najmlađa timska vještica, a zanat je očito dobro ispekla, vidjevši stol umilnim glasom zacvrkuće: "Hvala partner, to ja zovem lijepi stol".

Uz još neko sitno cvrkutanje nježnog vještičinog glasa Oleg se zamislio, hvala bogu dovoljno dugo da primi još poneku nevidljivu vibru, te vratio .

Ishod: 6 XX u drugoj manši - just made!

Uz još neki poneki poenčić meč smo izvukli sa 25-0 na 23-7. Daj šta daš.

Ovaj primjer nije napisan niti da bi se mi hvalili (nemamo čime) niti da bi se protivnik kudio. Zgodan je samo radi psihološke igre za stolom. Po(r)uka je - ne odmah početi urlati na partnera, makar je pogriješio i nikad, apsolutno nikad se ne treba predati.